beats by dre cheap

Ugasi se nasa iskra svijetlosti i tamnina nas prekri

Bio je sedmi februar 1993 godine, cudno vrijeme za zimsko doba, sunce je grijalo a pticice cvrkutale bas kao u proljece. Na prvi pogled cinilo mi se da je rat i zavrsio samo je pokoja explozija u daljini i rusevine u gradu su podsjecale na stvarnos. Upravo smo doruckovali i rasklonili siniju, mjaka je nastavila sa svojim svakodnevnim obavezama a mi djeca sa igrom.
Iznenada je explodirala granata iznad naseg stana prozori su se sasuli u najmanje komade a moj mali braco vrisno od straha i uzas sto nastade oko nas.Mama je utrcala u sobu uzela brata u narucje, seku za ruku a ja sam za njom skakutala i trcala niz stepenice da se sakrijemo opet u onaj tamni i hladni podrum.Kad smo sisli mjaka me zamolila da pripazim na mog brata i seku dok ona dovede starog amidzu iz njegovog stana.Uzela sam brata u narucije i prigrliga ga jer je plakao. Njegovo malo tjelo je trhtalo kao list na grani a suze tekle niz malo slatko lice kao ljetne kise. Potepala sam i njemu i seki da ih utjesim da se nebrinu nista se nece dogoditi da sam tu da ih zastitim a i mama je u blizini.

Nekoliko sati kasnije smiro se kaus vratili smo se u stan i ocistili izrazmijane dejlove stakla po stanu i polijepili stare najlone kako bi se zastitili od hladnoce.Tako iscrpljeni od umora polegli smo i zaspali samo. Nekoliko sati kasnije probudio me plac mog malog brata koji je gorio u temperaturi , majka je cinila sve da ga smiri i da mu ublazi boli u uspjela je na trenutak. Legla sam kod njega i cvrsto ga zagrlila i uz njegove uzdahe zaspala , nisam spavala ni dva minute cini mi se kad je majka vrisnula:" Tarik nedise!!!" Zaprapastena sam skocila i ugledala oca kako ga uzima u ruke i izlazi iz stana. Istrcala sam na tarasu i gledala niz ulicu kako otac u rukama nosi mog malog brata i trci prema bolnici a majka za njim sva u soku i zbunjena. Nisam znala sta da radim vratila sam se u sobu pokrila mladu seku koja je jos uvjk cvrsto spavala i tiho zaplakala. U istom trenu kad je prva suza pala iz oka moga neko kao da mi sapnu na uho Tarik je preselio na Ahiret tad sam pustila glas koliko sam mogla jer sam u dusi osjecala da moga brata vise nema.Pola sata kasnije u stan su usli moje roditelji.Otac je drzao Tarika u narucju, njegovo malo tjelo nije se micalo, anjegovo lice je bilo bijelo poput kreca.u ocevom licu sam vidjela samo ocaj, bol i jednu suzu onu musku kako klizi niz obraz. Majcino tjelo je bilo tu, stajala je privijena uz oca al njena paet dusa i srce su izumrli istog trena kad i Tarik. Tad mi je sve bilo kristalno jasno vise nikad necu vidjet ono malo slatko lice ,blistave okice i rumene obrazice,nikad vis necu zagrlit ono malo mrsavo tjelo i nikad vise necu cuti njegov smjeh .NEMA GA VISE NA OVOM SVIJETU!!!Kasnije mi je majak ispricala da je dobio temperaturu od soka i straha i da ljekari nisu mogli nista uciniti da je bilo prekasno za sve.

Sad svake noci kad oci zaklopim ponovo cujem njegov glas i vidim njegovo lice. Podem da ga poljubim al sve mi se nekako izmakne i iz sna se probudim.Brate moj vjecno ces zivjeti u srcima onih koji te vole i cuvajo svako sejcanje na tebe kao najvece blago na svijetu.

Izgubljeno djetinjstvo
http://pogledudaljinu.blogger.ba
29/12/2007 20:20