Izgubljeno djetinjstvo

Dobro dosli u moj malo kutak =)

11.07.2013.

Jos se sjecam...

Jos se sjecam ljudi, mirisa,placa, jecaja, krikova, psovki i kurijackih ociju sto me gledaju sa takvom mrznjom da mi se krv u venama ledi. Jos uvjek mogu da osjetim zeljeznu stranicu kamiona kako mi se zarila u moj sicusna rebra i debelu prljavu ceradu koja se zalijepila za moje desni obraz, majcine prste sto mi nogu dodiruju i njen uplaseni pogled. Jos uvjek cujem plac djeteta iza mene, cujem krik majke sto je od sinova rastavise. Jos uvjek nemogu da disem i gusi me u grudima pretoplo je, natrpani smo i na sebi nosim teret svih nas koji smo bili u tom kamionu, a svi oni nose moje teret. Upali se kamion, u usima zatutnja zvuk motora zatim pucnjava i vrisak pracen muklom tisinom bez daha, onda smijeh strasan neki grub i dubok. Kamion polazi, tockovi drobe kamenje koje se odbija i udara u prikolicu, moja rebra udaraju sve jace od stranicu kamion stiscem zube i borim se protiv suza, obliva me hladan znoj na trenutak mi se zamanta, grudi mi postadose tijesne i pomislih kako cu uskoro opet brata da vidim kako ce i mene Bog uzeti u svoje narucje, onda sve postade tiho i crno. Tisina se brzo prekide majcinim glasom koji me zove negdje iz daljine, cudan joj nekakav glas bijes pun straha i prigusenog placa. Tijelo mi neko snazno prodrma i hladan mlaz vode na licu, ispred mene majcine oci pune suza. Zvuci oko mene ponovo ozivise, sestra jeca, a rodica me uporno drhtavim glasom budi iz sna koji ne spavam i opet sam tu prisutna svjesna svega. Udahnem duboko s mukom se malo pomaknem i uspravim. Kroz prasinu opet vidim ona ista uplasena lica od maloprije, zbunjena, izgubljena, izopacena od straha, vrucine i brige, svako u svom svijetu bunila gleda onako u prazno bez treptaja. I vozimo se tako dugo i daleko cini mi se vjecnost cijelu. Kamion staje i sve utihnu pa cak i uzdasi, strepeci osluskujemo zvuk vojnickih cizama sto se priblizavaju, psovke i oholi smijeh. Prasina koja je malocas plesala i skrivala lica krvnika se spustila i sad ih vidim bolje cupavi, bradati, izopacenih lica poput cudovista iz bajki, oci im hladne i crne pune mrznje. Otvorise stranicu od kamionske prikolice i jedan zagalami ”Mrs napolje svi !!!” Niko se ne usuduje pomjeriti. Jedan od njih rukom svuce majku kojoj su malocas djecu uzeli, pade zena na zemlju nemrda se, on je nogom udari i nista nikakve reakcije. Opet vrisnu: ”MRS NAPOLJE MAJKU VAM BALIJSKU!!!” Poce smo ustajati i silaziti jedno po jedno i pod drhtavim nogama osjetih ostro kamenje kako probada kroz dzonove poderanih cipela. Gledaju u nas ko u zivotinje, psuju, pljuju, vrijedaju i ismijavaju. Stajah smo tu na nekoj raskrsnici mozda pola sata, mozda sad ili dva neznam zatim nam naredise da stanemo na sred ceste okrenuti prema Kladnju. Opet nas sagledaju s mrznjom i gadoscu u ocima, jedan za drugim setase pored nas izdvojise jos nekoliko mladih djevojaka i nestadose njoh trojica iza kamiona. Tisina nista se ne cuje osim uplasenih uzdisaja pa opet plac, vrici sto ogluhljuju, pucanj, kundak puske sto udara u glavu. Vracaju se njih trojica i vode njih dvije krvave, prljave, zive a mrtve. Hodale su, disale su, gledale su al mrtav hod, uzdisaj i pogled. Odatle nas pustaju: ”pratite cestu do Kladnja i ako vam je zivot drag drzi te se sredine.” Teska i umorna stopala pocese da koracaju korak po korak tako satima dok ne stigo smo na granicu tu nas docekase sa satorima, vodom i hranom. Potonuh u san i u snu sanjam kako sam opet u svom krevetu, majka sjedi na cosku miluje me po kosi i govori mi da je to sve samo ruzan san. Kamo puste srece da je samo ruzan san, da se nije desilo, da na srcu ne nosim oziljak smrti i ljudske zlobe, da mi je brat i rodaci zivi, da me ne prati ovaj mracna sjena proslosti i svako malo uzburka ranu na srcu. Kamo puste srece! ” Laze, sine, onaj ko tvrdi da se zlo zlim otklanja. Ako istinu govori, onda neka nalozi vatru pored vatre, pa da vidimo hoce li jedna drugu ugasiti. Sine, dobro unistava zlo kao sto voda vatru gasi . ”

25.02.2013.

Nedam


Nedam da mu lijepi cefin zemljom uprljate!
Odmaknite! Ili i mene zaspite uz moje dijete !
Kako ce mi, hud,sam prenocit,
a boji se mraka?!
Kako da znam da se nije otkrio??
Ozebst ce mi, zalosna mi majka!

Mozda ce odleprsati...
Nebu poletjeti...
Golub moj...
Bijeli...
Recite da hoce!
Ili zatrpavajte i mene
i umrlo srce ovo,
 sto kao da kuca...
a samo jeca...
Pozelio sam ga vec! //

Ammara Sabic Langic

11.07.2009.

11 JULI 2009

Sta reci, sta napisati na ovaj dan. dan tuge, dan bola i zalosti. Nema rijeci nema slova nema sto bi mogle  opisati taj neopisivi osjecaj boli u meni. Srce se steglo drhti po put lisa na vjetru a sjecanja ko suze naviru.Nekad Srebrenica zvana Srebrenim gradom danas je grad TUGE i SUZA. Dragi Allahu Ti si Kader , Ti nam olaksaj a ne otezaj. Daj nam sabur i snagu da oprostimo al Dragi Allahu daj nam snagu da NIKAD NEZABORAVIMO SREBRENICU I GENOCID POCINJEN NAD NEVINIM NARODOM.

10.12.2008.

Izgubih jos jednog brata

Proljece nam dode i prode, pola ljeta isto tako ode brze nego sto nam dode. Opet nam ponesta hrane i jos veca glad zavlada u Srebrenom gradom, pojelo se sve do zadnje mrvice i ljudi pocese opet da se pakuju da bjeze i traze sapas u okolinim selima. Bjezase preko suma u slobodne dijelove Bosne.  Otac i majka zabrinuti nocima ne spavase od brige i straha za nasim zivotima. Tako jedne veceri sijedise i razgovarase misleci da ja i sestra sapvamo. Dogovorise se da ponovo spakujemo stvari i da se uputimo preko sume za ocevo selo Luku. Vec sledecih par dana sakupili smo ono nesto malo stvari pa se zaputismo u rano jutro prije zore preko Susice.Pjsacili smo satima, sunce izade proseta preko cijelog neba pa opet krenu prema zalasku, a mi tek stigli na Vukoljin Stan kod tetke i tetka. Tu ostadosmo preko noci i odmorismo se da bih sutradan nastavili do dedine stare kuce na Lusnicama.
 
Dosli smo i uselili se u potkrovlje, koje je imalo dvije male sobice. Ispod nas sa jedne strane zivio je jedan od najstarijih amidza sa zenom i djecom, a sa druge moj najmladzi amidza sa svojom porodicom. U komsiluku bijese sve rodbina. Rodice i rodaci igrasmo se i druzismo. Bijese lijepo bez granata i gladi, otac i majak nabrzinu skucise nesto malo zalihe za zimu. Kravu kupismo i nesto ovaca koje su bile moja odgovornost, redovno ih pusta na pasu i cuvah, sa njima i sa sestrom provdih dane na livadnjacima u debelim hladovima koje su mogucavale velike krosnje svakojakog drveca. Bijese i ovdje poteskih momenata i brige za sto ste ce dogodit sledece, da li ce nas i ovdje naci i unistiti ovo malo mira.
 
 Kad je bilo vrijeme polazka u skolu majka se pobrinula da mi sasije nove i tople pantole na tregere i uz njih bijelu kosulju. Ja sva radosna i uzbudena sto sam dobila novo odjelo i sto cu poci u skolu da naucim pisati, crtati i sto je najvaznije svaki cu dan provoditi sa rodacima u skoli i sa ostalom dijecom iz sela. Doso je i dan polaska skole ja sam bila nestrpljiva stajala sam pored prozora i brbljala sve sto sam znala i sto mi je naumpadalo dok se moja majka borila da popravi dugme na mojim novim hlacama. Tako brbljajuci posmatrah onu veliku livadu sto se prostrala ispod kuce, onako sva lijepa magicna prekrivena najukusnijim vocem u selu i uz sve to prosarana najljepsim jesenjskim bojama. Tako prosmatrajuci taj prekrasni pogled ugledah mog amidzica Mehmedaliju u hladu jedne sljive. On je taj koji se samnom uvjek igrao i pazio me gdje god bih isli jer sam ja uvjek bila ta koja bih dobila batine onako iz cista mira na pravdi Boga. Stoji on tako u hladu drzi krisku hljeba i nesto se dovikuje sa starijom sestrom. Cujem ga kako joj govori ”cuj je seko kako zvizdi”, a on ga zacudeno upita ” sta to braco?”. On joj odgovara ”granata seko zar ne cujes kako zvizdi ”, a ona mu odogovori”cujem braco, bjezi u amidzin podrum.” On se samo nasmija na njenu brigu i rece” nece ona mene seko, ja njoj nisam nista skrivio.” Samo sto je to izgovorio BOOOOOMMMMM odnekud doletje granata a detonacija potrese cini mi se cijelu planetu. Prasina se digla i spustila u sekundi, a ja se pretvori u kipa od kamena. Tako ukocena idalje gledah na mjesto gdje je Mehmedalija stajao prije par sekundi.Ugledah njega kako lezi i nemice se… Sve stade vrijeme sekunde dah u meni, pa cak i otkucaiji srca neznadoh sta se desi. Kad me neko jako prodrma i negdje ko u daljini i kroz maglu cuh i vidjeh majku kako vice"Hajde, pozuri se moramo u podrum!!! Gdje ti je sestra!!!" Nisam odgovarala nisma se micala jos uvjek sam kao kamen stajala, onda me ona povukla za sobom.
 
Sledece cega se sjecam je kako stojim pred podrumskim vratima i sa suzama u ocima gledam prema nasoj kuci i basti, gledam da li ce on da izbije sa osmjehom na usnama i kaze "nije meni nista samo sam se malo ogrebo". Gledam tako i molim Dragog Allaha da mu nista nije, kad izbi otac u narucju ga nosi kao malu bebu. Njegovo opusteno tjelo se nije micalo, a iza oca ostadose tragovi krvi po putu. Ja idalje sa suzama u ocima tjesih sebe da je samo ruku porvijedio i da ce sledeceg dana sa mnom u skolu da me opet brani od one starije djece koja znaju biti tako zlobna. Al uzalud moje utjehe i molitve njega nema vise sav moj svijet je opet srusen, izgubih jos jednog brata.
 
Nastade veci haos i katastrofa kad moj amidza i strina dodose kuci iz susjednog sela obadvoje u bolu i ocaju zivote svoje podose da oduzmu. Ljudi su se skupili da pomognu da ih smire da ima daju do znanja da jos dvoje djece imaju da gluposti neprave. Svugdje oko mene glasovi i rijeci puste utjehe " Tako je Allah htio, bilo je njegovo vrijeme "
Ne razumjeh ove rijeci i nemogodoh da vjerujem ni sebi ni drugima da ga vise nema.
 

Kad se smirilo i narod se raziso udoh u njegovu sobu gdje ga je otac ostavio i skidoh bjeli carsav sa njegovog lica. On tu lezah sklopljenih ociju kao da spava, lice blijedo u tami sobe blista tako jako, a obrazi rumeni i poput jabuka zrelih crveni. "Nije moguce da si mrtav samo spavas hajde probudi se molim te!!! Nemoj se samnom zezati" prosaptah tiho i pokri opet ono lice lijepo. Izadoh iz sobe noge drhtave nemogodos da vise stoje, pa sjedoh pred vrata i tiho zaplaka. Sa suzama u ocima proklinjah sve ratove svijeta, sve granate i onog ko ih izmisli. Proklinjah ih tada i proklinjem ih sada jer mi oduzes one koje voljeh najvise, osmjeh sa lica i nevinost djetinjstva. Oduzese mi sve ono u zivotu lijepo i ostavise samo suze i ocaj da me prati do smrti.

01.10.2008.

Cokolada

Nakon ne uspjesno pokusaja da se probijemo do sigurne zone Tuzle, opet smo se vratili u Srebrenicu sve ocajniji i bez nade. Predhranbene zalihe su bile ponovo pri kraju a roditelji ocajvali vise nego ikad. Doke jedne veceri zacuse se avioni iznad naseg grada, onako u strahu da nas opet nece poceti bombardirati skoci smo iz postelja i polagano pocesmo se kretati do podruma. Kad smo vec sisli i susreli se sa ostalim komsijama u haustoru saznali smo da su to avioni koji bacaju palete sa hranom za prvu pomoc. Onda se ponovo vratismo u stan i majka ocu rece da ide traziti sta i nama on joj rece da je prekasno i da je to sigurno narod vec pokupio. Ona ga ipak uspjede ubijediti da ide potraziti sta malo hrane i misleci da je ja nisam cula sapnula mu je kako nemamo samo komadic hljeba za dorucak. Otac se obukao i sa tuznim izrazom na licu izaso iz stana pognut i ocajan znajuci da sutra kad svane dan njegova porodica vjerovatno nece imati sta za jesti.

Prohujala su jos par aviona i brzo u daljini nestali opet, otac se nije jos vratio a vec su prosla dva sata. Majka je vec bila zabrinuta da mu se nije nesto dogodilo ne daj Boze. Kad na jednom zacu se hlupa na vratima majke otvori i na vrata ude otac pognut idalje i sa cudnim izrazom na licu ko tuzan,a istovremeno se smjesi na mene. Nisam odavno vidjela taj osmijeh nepamtim pa nism bila ni sigurna da li je san ili java. Gleda u mene i namiguje mi a majci govori :" nisam nista naso prekasno sam izaso". Sjede on tako na kauc pored mene zagrli i poljubi me, saputaju ci me upita ako zelim da vidim sta ima u rukavu od jakine. Ja ga onako smijeseci se zacudeno gledah i klimnu glavo on polahko otezajuci centimetar po centimetar izvlaci smede pakovanje i polahko ga otovri kad ono tamo COKOLADA! Ja cokoladu nisam vidjela a kamoli okusila od onog dana kad smo napustili nasu kucu i pobjegli na djedovo imanje. Sva zgrahnuta od srece sam ciknula i zagrlila oca majka me zacudeno posmatrala dok sam pohlepno jela cokoladu i prste oblizivala. Otac se nasmijao onim slatkima osmijehom kojeg nije bilo odkako je rat poceo. Onda je otvorio jakinu i pocele su ispadati smede folije u tome se i sestra malad probudila. Otac je uze u krilo onako snenu i poce otvarati foliju iza folije, a ja zgrtati i trpati u sebe sta god bih uspjela otvoriti cokoladice, kikirik, kekisice dok nisam dosla do cudnog bijelo praha. Zacudeno sam zapitala oca sta je bilo on mi je odgovorio da je mlijeko a ja jos vise zbunjena pogledah u njega i sasu  kesicu mlijeka usta. Onako punih usta upitah "babo imali jos " a iz usta svo mlijeko prhnu njemu u lice. Do kasno smo sjedili to veceri i uzivali u slatkisima sto je otac donio i uz to sam se cudila tome kako su uspjeli pretvoriti saruljino mlijeko u prah, al sam uskoro zaboravila na moju dilemu i zaspala.

Sledecih tri mjeseca su redovno avioni nadlijetali skoro svako vece i bacali velike palete sa hranom koje su spasile hiljadama ljudi. Istovremeno su te palete i bile smrtonosne za one koji bih se nasli na pogresnom mjestu u pogresno vrijeme. Desavalo se da su palete zgnjecavale ljude, a i takode da je ljudska pomama preuzela ljudske savjesti pa su ubijali za par folija ekstra. Otac je cesto pricao kako je nailazio na djecu koja su ostala bez roditelja i koje su jaci i pomamniji ubili. Bile su to uzasne price i dogadaji pa ih je pricao majci kad bih mislio da sam zaspala, dok sam ja cutki presluskivala i trudila se da utusim jecaje kad bih cula neke price koje su me natjerale na suze.

16.09.2008.

Neuspjesni pokusaj na bijeg iz paklenog Srebrenog grada

Vrijeme je prolazilo i mjesec februar prode,a mart ,nove patnje i granate jednu iza druge nam navracase ko gosti nepozvani . Tako cesto da postadose dio nase "normalne" dnevnice, ponekad kada bih prestale jedan duzi period stvorio bih se neki osjecaj praznine, kao da nam nedostaju. Korica hljeba i pokoja granat da nas podsjeti da novo jutro vjerovatno nece doci, a i ako dode da nista lijepo nece donijeti. Jer sve sto nam je svima preostalo da gledamo smrt u oci, gubimo sve one koje nam zivot znace i da zivimo u tom paklu sto zlikovci stvorise na zemlji. Taj grad nekad svima sto bijese drag i od svih voljen, postade nas zatvor i nasa smrt. Moji roditelji se promijenise i pretvorise u neke nepoznate i tuzne osobe cija lica svakog dana sve manje i manje iskazivase nadu i onu roditeljsku radost i toplinu. Tisina zavlada medu njima i medu nama djecom kao da nam je neko ukrao glas, rijeci i osmijehe. Sve nase nestade onog dana kad Tarik nas napusti i preseli na ahiret.

Jedno vece dode otac umoran i ocajan, nase hrandbene zalihe bile su prikraju,dok su sve humanitarne pomoci bile zaustavljene na linijskim prelazima koje su kontrolisare srbske snage. Otac je sjeo onako umoran, promrzo i jos uvjek sokiran Tarikovom smrcu, saopstio nam je da bih trebali probati da se probijemo do sigurne teritorije Tuzle i da ce vec sledeceg dana grupa ljudi krenuti prema Konjevic Polju, jer tu su postojali neki prelazi koroz koje se jos uvjek moglo proci. Majka je odmah pocela sa pripremom ono malo hrane za puta i potragom za toplom odjecom meni i sestri. Sve je to nabrzinu bilo spremno i krenulo se na spavanje kako bih se odmorili par sat do polazka koji je dogovoren u tri sata noci kako bih izbjegli rizike granatiranja na otovorenom djelu puta i kako bih zasli u sume prije nego zora svane.

Kucnuo je i momenat za polazak majka nas je probudila , obukla meni i sestri skoro svaku haljinku koju smo imale nevazno jel to bilo malo ili veliko jer zima vani je bila tako jaka. Izasli smo iz zgrade i jos uvjek cini mi se mogu osjetiti onaj hladni vjetar koji je puhao i sa sobom nosio krupne pahulje snijega pravo u moje lice. Na nasu nesrecu nakon samo par sati kretanja uhavatila nas je mecava koja je bila tako jaka da smo se morali traziti zaklon u sumskim gustim borama i jelama na jedno sat ili nesto. Kasnije smo nastavili promrzli i gladni. Hodali cijeli dan da bihse na kraju morali vratiti jer su granice bile opazene i grupa koja je prije nas prelazila granicu bila je izmasakrirana i skoro svi su bili pobijeni. Samo par njih je uspjelo da pobjegne kravavoj ruci agresora i upozori nove grupe koje su se kretale prema prelazu.

Krenuli smo opet nazad za Srebrenicu, noc je vec bila tu, a mraz i vjetar su bili toliko jaki da vecinu moga tijela nisam vise osjecala. Prsti u nogu i ruku toliko promrzli i ukoceni da sam plakala od bolova dok sam hodala. Sestru je otac nosio na ledima i njoj je bilo puno hladnije jer se nije kretela oceva tjelesna toplina je slabo prodirala kroz veliki broj majci i dzempera. U jednom trenutku prestala je da dise otac se uspanicio , spustio je na zemlju i poceo sa vjestackim disanjem. Kada nije dobio reakciju u strahu i ocaju da gubi jos jedno dijete jako je udario po grudima i nekim Allahovim cudom i davanjem ona je otvorila oci i zakasljala se, ponovo je disala. Mislim da ocu i majci, a i meni nikad nije svanuo olaksavajuci i sretniji trenutak u zivotu ko kad je ona opet otvorila oci i pocela da kaslje. Nakon toga roditelji su se odlucili da zamole konak kod nekog od mjestana koji su bili jos uvjek u selu. Krenuli smo od vrata do vrata kucajuci i moleci da se ugrijemo i odmorimo samo na par sati. Prosli smo oko jedno deset kuca i svaki put poljubili vrata i krenuli dalje. Bili smo posli da odustanemo kad nam jedan stariji covjek i njegova zena otvorise svoja vrata i imado smo sta vidjeti velika soba puna ljudi, zena i djece. Domacica nas toplo primi i ponudi nam nesto malo kukuruze i svjeze prokuhana mlijeka. Saopstise nam da cemo majka, sestra i ja spavati u kuci sa ostalim zenama i djecom te da ce muskarci morati konaciti u stali gdje su takode na tavanu ubacili pec i napravili prenocista jer im je nestalo mjesta u kuci. Odspavali smo par sati i nastavili nas put nazad za Srebrenicu dozivotno zahvalni tim ljudima na pomoci i njihovom gostoprimstvu. Nakon hodanja cijeli dan stigli smo u Srebrenicu u Aksamske sate i od umora svi smo pospali i po prvi odkako je rat poceo te noci smo mirno i cvrsto spavali bez prekida i nocnih mora.

24.01.2008.

Na tabutu zelenom

I noc uzasna je prosla , osvanula nam zora koja bjese i tamnija od noci. Stan je uskoro bio pun rodbine i bliznih prijatelja, dosli su da nam pomognu u najtezim trenutcima zivota. Da pomognu ocu i majci da sahrane sina jedinog kojem rat nije dao ni da prohoda, da kaze prvu svoju rijec vec ga u mezar pokopa. Razumjela sam da ga vise nema sa nama ali opet nisam vjerovala, nisam htjela da vjerujem. svi tako sakupljeni u onom malom stanu pognutih galava su sutjeli, nisu znali sta da kazu da tugu i tegobu olaksaju. Nijemo tako zaposli se ruke stinicama koje trebase biti uradene i gotove dok je hodza spremo i prao ono malo djelo, spremo ga za vjecni zivot u Allahovoj Dzenotskoj basci. tamo Gdje sunce sija, trava se zeleni, nikad se nije gladno, zedno, uplaseno i gdje nema vise rata ni granata.

Tako prodeose sekunde, minute i sat, dode vrijeme da kolona krene prema Kazanima i pretrpanom mezarju. Iz sobe iznesose tabut mali zamotan u najljepsem zelenom zaru sto se mogo naci. Majak tiho zajeca i onako smalaksala sjede na kraj kauca , a otac staja uspravno i svom se snagom bori da sakrije onu musku suzu sto u oku se caklila. Ja sam stala u cosak iza vrata dok su mi suze zamaglile pogled, osjetih neku smalaksalost i za trenutak sam mislila da cu pasti. Jedna od rodica me uzela za ruku i odvela u njen stan da me smiri. Usle smo u stan i ja sam sjela pored prozora i nijemo gledala na ulicu koje se pruzala prema bolnici i Kazanima. Uskoro sam ugledala i kolonu koja se sporo kretala prema mezarju, otac je hodao pognuto izgledao je tako malen i bezpomocan. Istrcala sam i pocela trcati za njima, od suza u ocima nisam vidjela nista pred sobom podplela sam se i pala. Otac se okrenuo pogledao u mene i bez rijeci svojim izrazom lica i suzama u ocima dao mi do znanja da i njega boli isto toliko ko i mene sto vise vidjeti nece ono lice i osmjeh slatki. Iza mene je se cuo glas " ustani hajde unutra, nemozes ti sa njima" , jecajuci sam usla ponovo u rodicin stan i nekim cudom zaspala. Kad sam se probudila za trenutak sam pomislila da je sve bila nocna mora al stvarnost me uskor stigla i nocna mora je nastavila iako su mi oci bile otovorene. 

29.12.2007.

Ugasi se nasa iskra svijetlosti i tamnina nas prekri

Bio je sedmi februar 1993 godine, cudno vrijeme za zimsko doba, sunce je grijalo a pticice cvrkutale bas kao u proljece. Na prvi pogled cinilo mi se da je rat i zavrsio samo je pokoja explozija u daljini i rusevine u gradu su podsjecale na stvarnos. Upravo smo doruckovali i rasklonili siniju, mjaka je nastavila sa svojim svakodnevnim obavezama a mi djeca sa igrom.
Iznenada je explodirala granata iznad naseg stana prozori su se sasuli u najmanje komade a moj mali braco vrisno od straha i uzas sto nastade oko nas.Mama je utrcala u sobu uzela brata u narucje, seku za ruku a ja sam za njom skakutala i trcala niz stepenice da se sakrijemo opet u onaj tamni i hladni podrum.Kad smo sisli mjaka me zamolila da pripazim na mog brata i seku dok ona dovede starog amidzu iz njegovog stana.Uzela sam brata u narucije i prigrliga ga jer je plakao. Njegovo malo tjelo je trhtalo kao list na grani a suze tekle niz malo slatko lice kao ljetne kise. Potepala sam i njemu i seki da ih utjesim da se nebrinu nista se nece dogoditi da sam tu da ih zastitim a i mama je u blizini.

Nekoliko sati kasnije smiro se kaus vratili smo se u stan i ocistili izrazmijane dejlove stakla po stanu i polijepili stare najlone kako bi se zastitili od hladnoce.Tako iscrpljeni od umora polegli smo i zaspali samo. Nekoliko sati kasnije probudio me plac mog malog brata koji je gorio u temperaturi , majka je cinila sve da ga smiri i da mu ublazi boli u uspjela je na trenutak. Legla sam kod njega i cvrsto ga zagrlila i uz njegove uzdahe zaspala , nisam spavala ni dva minute cini mi se kad je majka vrisnula:" Tarik nedise!!!" Zaprapastena sam skocila i ugledala oca kako ga uzima u ruke i izlazi iz stana. Istrcala sam na tarasu i gledala niz ulicu kako otac u rukama nosi mog malog brata i trci prema bolnici a majka za njim sva u soku i zbunjena. Nisam znala sta da radim vratila sam se u sobu pokrila mladu seku koja je jos uvjk cvrsto spavala i tiho zaplakala. U istom trenu kad je prva suza pala iz oka moga neko kao da mi sapnu na uho Tarik je preselio na Ahiret tad sam pustila glas koliko sam mogla jer sam u dusi osjecala da moga brata vise nema.Pola sata kasnije u stan su usli moje roditelji.Otac je drzao Tarika u narucju, njegovo malo tjelo nije se micalo, anjegovo lice je bilo bijelo poput kreca.u ocevom licu sam vidjela samo ocaj, bol i jednu suzu onu musku kako klizi niz obraz. Majcino tjelo je bilo tu, stajala je privijena uz oca al njena paet dusa i srce su izumrli istog trena kad i Tarik. Tad mi je sve bilo kristalno jasno vise nikad necu vidjet ono malo slatko lice ,blistave okice i rumene obrazice,nikad vis necu zagrlit ono malo mrsavo tjelo i nikad vise necu cuti njegov smjeh .NEMA GA VISE NA OVOM SVIJETU!!!Kasnije mi je majak ispricala da je dobio temperaturu od soka i straha i da ljekari nisu mogli nista uciniti da je bilo prekasno za sve.

Sad svake noci kad oci zaklopim ponovo cujem njegov glas i vidim njegovo lice. Podem da ga poljubim al sve mi se nekako izmakne i iz sna se probudim.Brate moj vjecno ces zivjeti u srcima onih koji te vole i cuvajo svako sejcanje na tebe kao najvece blago na svijetu.

28.12.2007.

Cupava pogaca

Vrijeme je prolazilo, nase bolje sutra nije osvanjavalo vec se sve vise i vise situacija pogorsavala. Sjedili smo jedno jutro sakupljena citava porodica u jednoj sobicu jer nismo mogli zagrijavati citav stan zbog nedostatka drva, a sve sobe nisu imale ni prozore. U jednom kutku smo se mi djeca igrali a u drugom otac i majka zabrinuto gledali nas i saputajuci razgovarali sta ce i kako ce doci do hrane jer su nase zalihe bile pristigle kraju. Otac nije mogao hodati jer se nije bio opravio od ranjavanja. Bili su skrhani i slomljeni od sikiracije ali su pokusavali da drze osmjeh na licu da mi djeca ne bih to osjetili. Mislili su da su uspjeli postediti nas te briga al nisu znali da uvece kad se smrkne i kad se sve stisa da ja nespavam vec cesto slusam njihove zabrinute razgovore, da ja znam da one bajate korice hljeba bih mogle biti nas zadnji obruk.

Majka je iznenada skocila na noge i pocela se pakovati i spremati, gledala sam zbunjeno u nju i nisam razumjela sta joj se desi. Kad je se spakovala i obukla. Sakupila nas je sve u jedan kutak sobice i rekla da je odlucila da ode po hranu u susjedna sela koja su srbi ispraznili i iz kojih su ljude protjerali do grada, a mnoge su zarobili. Po tim selima je bilo ostalo dosta hrane: zitarica i zivotinja koje su bile pustene iz stala, cumeza i torova kad su ljud u zurbi pobjegli od svojih domova. Znala sam da je bilo opasno uputiti se prema tim selima jer su straiji pricali o tome kad bih se skaupili uvece da sjede. Znala sam da dosta koji su se otisli po hranu vise nikad se nisu vratili. U stomaku sam osjecala neku teskocu a u ocima su suze postajale sve teze i bilo ih je tesko sakriti pa sam zarila zube u usne da zaboravim na tegobu i strah. Majka me na vratima poljubila i rekla da pripazim na malisane i oca. Obecala mi je da ce doci uskoro kuci i da ce u vreci donijeti dovoljno hrane za godinu, pogledala me nasmijala se i izasla.

Sati su prolazili sporo, cini mi se bili su duzi od vjecnosti. Mrak je pao brat i sestra su zaspali a otac ija smo sjedili do u kasne sate noci iscekivali majku da ude na vrata. Neko je pokucao na vrata skocila sam i otvorila ali sam se ubrzo razocrala jer na vratima je bio nas komsija Mujo Sikiracija, koji je sa majkom otisao po hranu. On, moja majka, dajdza, majcini amidzici i jos pet ili sest ljudi su se uputili do najblizeg sela da traze hranu za prezivljavanje. Mujo je bio uznemiren i preplasen pitao je gdje je moja majka dali je dosla. Pricao je brzo i glasno bilo ga je tesko razumjeti al otac ga je smirio i uspjeli smo razumjeti da na putu nazad naletjeli su na barikadu. Srbi su ih spazili otvorili vatru na njih rucnim oruzjem i zavrsili napad granatiranjem. Covjek je poceo da place pricao je kako je bila jos jedna grupa i kako je bilo dosta mrtvih. Slabo je ko prezivio, ljudi su bili iskidani na komade od granata. Sestra se probudila i pocela plakati, nisam ni ja vise mogla suzdrzati suze bilo me je strah da majku vise nikad necu vidjeti. Otac je zamolio Muju da ode i da neprica vise, smirio je sestru i ona je opet zaspala. Ja sam ostala budna da mu pravim drustvo i da cekam majku, on mi je obrisao suze sa obraza i osiguro me da je moja majak najveci borac koji drzi svoja obecanja i da ce bilo kojeg momenta pokucati na vrata. Uspjela sam se smiriti i zaspati.

Iz sna me je probudila ponovna hlupa na vrata otvorila sam oci i ugledala majku na vratim. Pritrcala samo joj i cvrsto je zagrlila, ona se smijesila i tiho saputala:" Sta sam ti rekla znas ti da ja nelazem ev donejla sam ti cak i jednog velikog horoza veceres cemo ga rostiljati na tarasi." Nisam marila za hranom ni horozom bilo mi je samo drago da je tu sa nama i da joj nije nista bilo. Legli smo ponovo svi i spavali nekoliko sati u tome se braco probudio i svojim placem razbudio sve nas. Ustali smo majak je spremila jelo presvukla brata i sjeli smo da jedemo. Napravila je pogacu, skuhala corbu od krompira i npravila saltu. Uzela sam zalogja one pogace i iste sekunde sam je pljunula iz usta govoreci ocu:" Babo ovaj hljeb treba da se podsisa bode me." Nisam znala da je ta pogaca bila napravljena od nepreradene zobi sa kojim su se hranili konji i goveda na selu. Sjela sam i plakala jer nisam mogla jesti bilo mi je muka od pogace. Otac i majak su nekako sa nekim se dogovrili pa zamjenili mali tog zobova brasna za kukuruzno tako da bih ja imala sta jesti. U tim trenutcima i za tih mjeseci izgledalo je kao da ce sunce opet da grane i da nas ogrije sve, al su uzalud bila nasa nadanja. Ono najgore jos se nije bilo doslo.

27.12.2007.

Srebreni grad

Srebrenica je prije rata i tokom hostorije bila poznata po imenu Srebrenica zbog svog rudnika srebra. Obstina srebrenica je 1991 godine imala 37 382 hiljade stanovnika. Sam grad Srebrenica je obuhvatao 8 000 stanovnika od koijih su 73% bili muslimani, 25%srbi, 2% jugosloveni i druge minoritetske grupe. Taj divni grad je od pocetka aprila pa do kraja maja mjeseca 1992 postao zatvor 60 000 ljudi, izolovani i zaboravljeni i od Boga i od naroda. Pocetkom aprila srbi su protjerivali narod iz okolih sela i gradova kao Osmace, Kutalici,Kranjici, Osat, Pale, Jezero, Sase, Budak, Potocari, Milacevici, Zedanjsko, Prohici,Josevo,Suceska, Rudo, Bijeljina, Zvornik, Rogatica, Foca, Cajnice, Bratunac, Vlasenica i Visegrad. Srbi su iz tih selai gradova protjerivali narod sa najvecom okrutnoscu, ponizavanjem i matletiranjem. Oni koji su imali "srece" probijali su se do grada Srebrenice i tu trazili spas, a oni manje sretni spali su u ruke zlikovaca i zavrsavali u logorima gdje su danima bilin paceni, silovani i na kraju ako su "sretni" bili posle svega toga ponizavaja sreli se sa svojim stvarateljom i u crnoj zemlji zavrsili. Bjezajuci od zlikovaca u nadi da ce u srebrenici naci spas ljudi nisu slutili sta ih ceka sutra. Nisu sanjali da ce bit ubijani poput mrava od srpskih granata, da ce morati geldati kako im djeca umiru od bolesti i gladi i nisu slutili da ce ih cijeli svijet zaboraviti.

Dok sijedim i pokusavam dati sliku kako je sve ovo izgledalo, kroz sve sto sam ja i na hiljade druge prolazili otvara se opet stara rana na mom srcu, a tople suze ponovo kvase moje obraze. Suzne oci, sva ta sjecanja ponovom me vracaju u vrijeme djetinjstva moga. Djetinjstva sto zlikovacaka ruka unisti. Danas 20 mi je godina zivim u inostranstvu i Bog mi je dao mogucnosti da se obrazujem pricam tri jezika i ako mi vjerujete da nijedan od tih jezika nema dovoljno rijeci koje bih mogle opisati sav taj uzas sto smo dozivjeli.Uzas sto jos uvjek prezivljavam kad mrkla noc dode i ja sklopim oci umorne u nadi da cu bar jedan sat spavati mirno.

27.12.2007.

Tarik nasa iskra svjetlosti u tami

Uselili smo se u jedan stan na petom spratu, zgrada se nalazila odmah pored skole i skolskog igrlista u Srebrenici. Dani su prolazili, tama i crninan se spustala na nase zivote svakog dana,sata , minute i sekunde sto je protekla. Neprestajno granatiranje i pucnjava su postajali svakodnevnica nasih zivota, a podrumi nasi novi domovi. Nase zadnje nade da ce sve uskoro prestati bile su ugasene, nase bolje sutra vise nije postojalo. Ja se vise nisam igrala, smijala. Prestala sam da budem djete preko noci stvarnost me je prisilila da budem odrastla osoba, zarobljena u djecijem tijelu. Bila sam primorana da radim i pomazem majci sa kucnim obavezama, da budem druga majka sestri kad roditelji nisu vise imali snage da ni njoj, ni meni budu podrska i da nas tjese. Borili su se da nam zivote spase svaki put kad bih granata pala skrivali nas i Allaha molili da nam zivote sacuva. Ono sto nisu znali da licno meni u nekim momentima smrt je bila draza od zivota. Taj nas zivot je bio jadan, pun patnje i straha.

Uprkos svom tom crnilu bila koja iskra svjetlosti sto su je stvarali ljudi nasim srcima dragi. 4 juna majka se savila od boli u stomaku i bila je odvedena do bolnice gdje se rodilo nase najsjajnie sunce, moj brat Tarik. Novi zivot i djeciji plac u kuci nam je opet obasjao dane i cinio stvarnost malo ljepsom nego sto je bila. Pocela sam ponovo da se igram, smijesim i pokusavala ga nauciti da pricao i ako je bio samo nekoliko dana star. Bila sam ponosna velika sestra i gdje god bih otisli i kad god bih neko dosao u kratku posjetu dicila bih se nasim malim suncem. Nisam napustala njegovu stranu ni ja ni moja mlada sestra, stalno smo oko njega bile i davale mu ono nesto malo igracki sto smo uspjele ponijeti sa sobom. Od mene je dobio mog najdrazeg medica a od sestre njenu dekicu sa kojom je spavala.

Nazalost rat nam nije dopustio da uzivamo jos dugo vec dvije sedmice kasnije pokucao je na vrata nas rodak sa vijestima da je moj otac nagazio na minu, da lezi u srebrenickoj bolnici ranjen i da se nalazi u teskom stanju. Majka i ja smo otisle da ga posjetimo i zatekle smo haus u bolnici stotine ranjenika i bolesnika, a nigdje lijekova ni opreme da im se pomogne. Zgrada je odjekivala ranjenickim krikovima i molitvama da se njihove boli skrate i da im Bog podari zlatnu smrt. Sjedila sam na cosku kreveta u kojem je otac lezao i drzala ga za ruku. On je davao sve od sebe da sakrije bol u kojoj se nalzi i molio je majku da me vodi kuci. U susjednoj sobi gdje su ljekari napravili neku improvizionu operacisku salu cula se jeka ranjenika kojeg su operisali bez anastezije i ikakvih lijekova. Otisele smo kuci gdje je bilo malo mirnije, ja sam legla da zaspim u nadi da cu izbaciti izglave one uzasne slike ranjenika i bolesnika. Nisam uspjela oka sklopiti te noci cijelu noc sam tiho plakala i po ko zna koji put proucila Bismilu u nadi da ce mi Dragi Allah pomoci da to zaboravim. Nazalost to se nije dogodilo pa se cak i danas posle mnogo godina cesto probudim placuci i sanjajuci one ranjenike, bolesnike i njihove krikove pune bola.

26.12.2007.

Susret sa ratom i smrcu

Proslo je nekoliko dana majka i ja smo stajale kode korita ispred dedine kuce i prale sestrine pelene ja sam udahnula duboko i pitala:" Mama... Sta je rat i ko su cetnici?" Pogledala me zaprepasteno i iz ruke joj je ispala drvena prakljaca (drvena palica sa kjom se u stara vremena prao ves). Napoklon je izustila rijeci:"odkud ti znas za to i odkoga si to cula", drhtala je. a oci joj se ispunile suzama i strahom. Uzela me je u krilo i objsnila da kad se ljudi svadaju oko necega i nemogu da nadu rijesenje za tu svadu onda se oni ponekad potuku i tad nastane rat, ali to ce uskoro proci. Odgovor na drugo ptanje je vjesto izbjegla. Nisam bila zadovoljna sa odgovorom i jos uvjek sam bila zbunjena ali sam odustala od daljnjeg zapitkivanja jer sam vidjela da je majka jako zabrinuta i uzrujana, poljubila sam je i otrcala do amidze Brke da me nauci igrati klikera. Pokusala sam jos koji put da postavim moje pitanje mojim roditeljima al bez uspjeha, mada i nije bilo potrebe za to jer uskoro su moji roditelji su odlucili da se preko sume probiju do Srebrenice. Nadali se da su u gradu vece mogucnosti da se dode do hrane za prezivljavanje.

 

Stigao je maj hladna kisa je padala skoro svkog dana, jedne veceri kad se smracilo popakovali smo nesto malo stvari i posli prema gradu, pjesice kroz Susicu u grupi od desetak ljudi. Hodali smo cijelu noc ja i sestra smo jahale na jednom konju, a mjaka je jahala na drugom sama. Morali smo biti jako tihi da ne bih bili otkriveni i zarobljeni. Grancica je pukla i majkin konj je iznenada poskocio od straha, njegovo sjedalo se odpustilo i majka je pala na zemlju. Otac je pritrcao i zabrinuto gledao u nju i pitao je da li je uredu ona i beba u stomaku, majka je ustala i rekla da je sve dobro samo se malo ogrebala. Nastavili smo dalje noc je sporo prolazila, zora se radala sve sjene otjerala a sunce obasjalo zelenu sumicu koja je bila pokrivena blistavim kapljicama kise i rjutranje rose. Uskoro smo stigli do Srebrenice i tu na ulazu grad moje djecije oci izgubile su svoju nevinost, ugledala sam momka kako lezi krvav sa ocima otvorenim gelda pravo u nebo i nemrda se, suocila sam se sa smrcu po prvi put u zivotu. Toga dana i trenutka sam dobila odgovor na moje pitanje, znala sam sta je rat , ko su cetnici i sta rade, ali nisam znala koliko su spremni zla nanijeti i koliko jos toga cu tek da spoznam sledeci cetiri godine.


Stariji postovi

Izgubljeno djetinjstvo
<< 07/2013 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

U ime Allaha Mislostivog Samilosnog
Gospodaru moj,
ne dopusti da me zavara uspijeh,
niti poraz baci u ocaj.
Podsjecaj me stalno da je neuspjeh iskusenje
koje predhodi uspjehu.

Gospodaru moj,
nauci me da je tolerancija
najvisi stupanj moci,
a zelja za osvetom prvi znak slabosti.

Gospodaru moj,
ako mi oduzmes imetak
ostavi mi nadu.
Ako mi ne podaris uspjeh
podari mi snagu volje
da svladam poraz,
a kad mi uzmes blagodat zdravalja,
podari mi blagodat vjere.

Gospodaru moj,
kad se ogrijesim o ljude
podari mi snagu izvinjenja,
a kad se ljudi ogrijes o mene
podari mi snagu oprosta.

Gospodaru moj,
ako ja zaboravim Tebe
nemoj Ti zaboraviti mene.
Amin

Za Mehmedaliju
Zora rudi i sunce se budi
Moja umorna dusa i dalje se skriva u sjeni tamne noci
Skriva se i tiho place
Krije suze tople i proklinje cetnicke granate
Jer one te od mene uzese
U zemlju te crnu zakopase
Od sunca i ljudi sto te vole, one te sakrise
Sakrise te i mladost ti oduzese
Proklete bile pa se vise nikad nikom ne ponovile.

Za Tarika, sekino zlato
Voljeh sunce, ljeta i proljece,
a sad mi zima i tama dusi najvise dolikuju
Jer sta mi vrijedi sve kad tebe nema
Nema te da sa sestrom svojemo skupa odrastes i svijet upoznas
Nema te da za mojim kolegicama trcis i da nam dosadujes
Da sa sestrom tajnu o prvoj ljubavi podjelis
Nema te...
Ti dani i trenutci zauvjek su od nas ukradeni
Ukradeni zbog mrznje i rata

Gdje zivi ljubav
Nekada je ljubav zivjela u srcu okruzena toplotom doma, a gdje sad zivi ljubav?
Sada kad se uspostavilo da je srce samo pumpa, a i toplina doma izbrisana rukom zlikovaca.
To znaci da ljubav vise nema stalnu adresu
Neki kazu da je ljubav svuda oko nas
Da se sastoji od hemije i hormona i jos nekih cudnih kemikalija
Danas je ljubav siroce i zivi na ulici
Niko nezna gdje se tacno nalazi

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
13172

Powered by Blogger.ba